Oppenheimer kao PMovac

Ovih je dana nemoguće izbjeći priču o najnovijem Nolanovom filmu, Oppenheimer. Riječ je o dojmljivoj povijesnoj drami u čijem se centru nalazi osobna priča Oca atomske bombe.

Film obiluje brutalnim audio-vizualnim efektima, koji zaista nevjerojatno prikazuju unutarnji svijet naslovnog junaka, ali kritički bih sud o samom filmu ipak prepustio struci. Uz dobronamjernu napomenu da će gledatelju biti lakše pratiti radnju, ako prije gledanja zaviri makar na Oppenhemerovu Wikipedija stranicu. Onodobne velikane fizike ne nazivaju bez razloga „the wild ones“. Oni su živjeli sex, drugs and rock’n’roll lifestyle mnogo prije nego što su ga usvojile glazbene zvijezde.

Kako bilo, neovisno o tome koliko mi se Nolanov presjek jedne od najzbudljivijih dionica u povijesti fizike i njezinih protagonista osobno svidio, moram priznati da sam u priču ipak ušao pomalo pristrano – budući da sam i sam fizičar po struci. Ostavimo li, uz to, znanost kratko po strani i usmjerimo pogled umjesto toga na priču o tome kako je Robert Oppenheimer uspio realizirati ovaj kolosalni projekt (o čijim posljedicama itekako možemo raspravljati), dolazimo do teme današnjeg bloga: uloga projektnog menadžmenta u projektu Manhattan.

Projektni izazovi

Za početak, i Manhattan je, kao uostalom i većina projekata, probio sve rokove, budžete i broj angažiranih ljudi. Negdje sam pročitao da je Oppenheimer inicijalno planirao da će mu trebati 6-10 ljudi kako bi ostvario projekt. Na kraju je zbog potreba projekta usred ničega morao izgraditi čitav grad sa svom pripadajućom mu strukturom kako bi udomio stotine ljudi koje su bile potrebne da bi se taj projekt mogao realizirati.

A svakako treba uzeti u obzir i to da je projekt bio istraživačke i razvojne prirode pri čemu ne treba zaboraviti niti to da onodobni projektni menadžeri nisu imali potrebna teorijska niti praktična znanja, već su ih morali stvarati i razvijati putem.

Tome u prilog ide i primjer potencijalno apokaliptičnog problema hoće li znanstvenici nuklearnom eksplozijom pokrenuti lančanu reakciju kojom će zapaliti Zemljinu atmosferu i na taj način uništiti sve nas. I dok su ih teorijski izračuni gotovo u potpunosti uvjerili da je to nemoguće, bili su svjesni toga kako to u stvarnosti neće moći znati sa sigurnošću sve dok svoju teoriju ne testiraju u praksi. Ljudi moji, ako to nije kalkulirani rizik, ja ne znam što jest!

Nasreću se većina nas u svojoj svakodnevnoj praksi ne susreće s problemima potencijalno kataklizmičkih razmjera, ali ova je paradigma, neovisno o tome radi li se o „još jednom istom u nizu“ ili r&d projektu u kojem imamo više nepoznanica nego činjenica na koje se možemo osloniti, itekako poznata svakome iz industrije.

Projektni menadžment u Los Alamosu

Oppenheimer je u projektu Manhattan odigrao ključnu ulogu jer je bio zadužen za znanstvene i tehničke aspekte projekta. Bio je zadužen za koordinaciju cijelog niza znanstvenih istraživanja, teorijskih

razmatranja, inženjerskih aktivnosti, ali i upravljanje vojnim osobljem, koje je projektu bilo dodijeljeno iz sigurnosnih razloga. S jedne je strane brinuo o dobrobiti svih uključenih pojedinaca, dok je, s druge strane, pazio na motiviranost kako bi ljudi ostali maksimalno posvećeni ultimativnom cilju.

Možda se i vi, baš poput mene, pitate koje je alate Oppenheimer koristio u svojoj PM roli.

1. Ekspertiza

Oppenheimerovo su formalno obrazovanje, studij fizike, uz osobno usmjerenje prema teorijskoj fizici, bili temelji njegovog stručnog rada na projektu.

Zahvaljujući svojoj ekspertizi mogao je dokučiti i razumjeti kompleksne fizikalne izazove s kojima se svakodnevno susretao na putu prema tehničkom rješenju. Samim time mogao je voditi i druge stručnjake i to ne samo fizičare, već i kemičare, metalurge… ukratko, cijelu eksperata iz nezamislivog mora područja potrebnih za realizaciju projekta Manhattan.

Jednako je važno bila i njegova vještina, ili ako hoćete skromnost, prepoznati potrebna znanja i vještine bez da mu pritom na put stane vlastiti ego jer sam u tim granama nije stručan poput ljudi koji za njega rade. Dakle, povjerenje u to da ljudi znaju što rade i da to rade dobro.

2. Vodstvo i vizija

Ovo je ključan faktor koji često čini razliku između uspjeha i neuspjeha. Upravo svojom karizmom, sposobnošću da inspirira stotine ljudi zaposlenih na projektu, ali i jasno komunicirajući ciljeve, Oppenheimer je uspješno realizirao Manhattan.

Imajte na umu da su na njemu radili ljudi različitih svjetonazora, znanja i iskustava, a pred njih je stavljen veliki znanstveni izazov s jedne strane te različiti oblici straha s druge.

3. Izgradnja teama

Za izuzetne stvari trebate i izuzetne ljude. Problem je u tome što pravi ljudi za projekt ne moraju nužno uvijek biti timski igrači. Dobar će projektni menadžer znati stvoriti okruženje u kojem će čak i takvi pojedinci biti uspješno integrirani u timski rad. Oppenheimer je, čini se, bio majstor u stvaranju dovoljno manevarskog prostora u kojem su individualna izvrsnost i inovacija ustupili mjesto kolektivnom uspjehu.

4. Koordinacija i upravljanje

Sam projekt razvoja nuklearne bombe zahtijevao je i impozantan broj lokacija na kojima su se odvijali dijelovi procesa, ljudi koje je trebalo usklađivati u radu i efikasnu raspodijelu dostupnih resursa, koji su se isto neprestano mijenjali i razvijali.

5. Donošenje odluka

Oppenheimer je donio nemali broj kritičnih odluka koje su rezultirale značajnim utjecajem na finalni smjer projekta. Njegova sposobnost da odvagne znanstvenu i praktičnu stranu bila je jedna od njegovih ključnih odlika kao voditelja projekta Manhattan.

6. Prilagodljivost

Robertova otvorenost novim idejama, zamislima, kao i spremnost implementacije istih u projektni razvoj, učinile su razliku. Takvim je pristup ujedno poticao i druge da budu inovativni i da eksperimentiraju, dok je svojim primjerom istovremeno stvarao kulturu stalnog učenja, zbog čeka je u konačnici isto mogao očekivati zauzvrat. To je na ovakvom projektu bilo nužno zbog stvaranja nevjerojatne količine novog znanja i vještina.

7. Upravljanje pritiskom

Zamislite kakva su bila očekivanja i pritisak ratnih okolnosti glede realizacije projekta Manhattan. S jedne strane nepoznanica može li se atomska bomba uopće napraviti, a s druge strane spoznaja da je upravo njezina realizacija vjerojatno ključ završetka Drugog svjetskog rata. Čelični živci i želudac premazan željezom!

O etičkim pitanjima projekta Manhattan dakako možemo raspravljati, činili su to uostalom već i sami znanstvenici koji su na njemu radili, ali iz naše je projektno-menadžerske perspektive Nolanov film sjajna studija koja pokazuje vrijednost dobrog PM-a, naročito u situacijama kad igramo s ulozima koji mogu utjecati na sudbinu čitavog svijeta.

Autor: Karlo Klečina, Project Manager, TIS Grupa